Naše ikone: Ove su žene uspjele iznijeti svoje priče kad je sve išlo protiv njih

Teško mi je prisjetiti se kad sam se prvi put susrela s knjigom. Sjećam se da su postojale neke priče u obitelji da zapravo nisam znala čitati nego sam naučila napamet radnju Crvenkapice i točne riječi iz priče. Naravno, svaku od tih tvrdnji i dandanas zdušno pobijam. Bez obzira na to kad sam zapravo naučila čitati, nesporno je da je pisana riječ imala veliki utjecaj na moj život. Počevši od toga da sam prvi džeparac zaradila pišući o svojim izlascima još u srednjoj školi, pa do upisa studija književnosti – i to dvopredmetnog. Ničeg od toga ne bi bilo da putem nisam naišla na knjige koje su mi promijenile život, i to doslovno.

Još uvijek se sjećam nekih trenutaka u kojima sam se prvi put susrela s pojedinim knjigama. Primjerice, u petom osnovne sam prvi put položila ruke na “Gričku vješticu” od Zagorke i znala sam, već tada, da želim jednom živjeti u Zagrebu. Od Zagorke sam se rastala tek nekad na fakultetu, kad sam završila njezin najduži serijal, “Gordanu”. Moram priznati, nastupila je manja kriza identiteta kad sam došla do posljednje stranice. Marija Jurić Zagorka je svakako jedna od onih nepobjedivih spisateljica čije su riječi bitno utjecale na mene, ali nije jedina. Pa krenimo redom.

Ivana Brlić Mažuranić

Možemo se složiti da ne postoji osoba koja nije čula za “Čudnovate zgode šegrta Hlapića”. Vrlo vjerojatno je upravo to bio prvi roman s kojim sam se susrela i samim time je odigrao važnu ulogu u mom razvoju. No, moram priznati da je najvažnije djelo Ivane Brlić Mažuranić koje sam pročitala bila zbirka “Priče iz davnina”. Tanka knjižica bijelih korica još uvijek stoji na polici u mojoj dječjoj sobi, čekajući da još jednom pročitam priču “Sunce djever i Neva Nevičica”.

Brlić Mažuranić, osim što je bila neizmjerno bitna za moj osobni razvoj, također je jedna od najpoznatijih hrvatskih književnica. Većinom je pisala djela namijenjena djeci, zbog čega je zaradila i nadimak hrvatskog Andersona. O njezinom bogatom stvaralaštvu govori i činjenica da ju je Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti 1937. godine primila za svoju dopisnu članicu – bila je prva žena kojoj je ta titula dodijeljena.

Agatha Christie

Kroz srednju školu susrela sam se s čitavim nizom zanimljivih autora i autorica, no i dalje pamtim ljeto 2015. godine kao jedno od najplodnijih po pitanju mog čitanja. Bila sam na polunapuštenom otoku u Dalmaciji, u vrijeme kada tamo nije bilo ni signala, a kamoli interneta. Bila sam osuđena na lokalnu knjižnicu koja je imala ograničen izbor po pitanju svega, osim po pitanju djela Agathe Christie.

Iako krimiće mnogi ne smatraju ozbiljnom literaturom, to ljeto sam ih pročitala barem desetak. Na zvizdanu na plaži, uz zvuke cvrčaka, uživala sam u svakom neočekivanom zapletu. Naravno, čim sam došla do interneta istražila sam malo više o njenom životu u djelu i doznala da je jedna od najprodavanijih autorica ikada – prestigli su je jedino Biblija i Shakespeare. Također je najprevođenija spisateljica te su njezina djela prevedena na više od 100 jezika.

Octavia E. Butler

Nakon srednjoškolskih lektira nisam se mogla tako brzo odvojiti od čitanja pa je uslijedio i dvopredmetni studij talijanske i engleske književnosti. Bilo je tu puno autora koji su imali izniman utjecaj na mene, ali nepobjediva Octavia E. Butler se u tom pogledu istaknula, barem na preddiplomskom studiju. Jedan od mojih najgorih, a istovremeno meni najdražih, seminarskih radova inspiriran je bio upravo njezinim romanom “Kindred”.

Imala sam vrlo ambicioznu i naivnu ideju o tome da ću napisati seminarski rad koji će ući u anglističke anale, a završilo je nekakvom osrednjom ocjenom i ne toliko poticajnim komentarom. Ali sam usput naučila da je Butler bila jedna od rijetkih afroameričkih spisateljica 20. stoljeća, a da je pritom 1995. godine postala prva spisateljica znanstvene fantastike koja je dobila MacArhurovu stipendiju.

Jane Austen

Postoji li ijedan imalo ozbiljan ljubitelj književnosti koji nije pročitao Jane Austen? Naravno da ne. Iako se na prvi pogled čini da se radnja svakog njezinog romana svodi na šetnje na otvorenom i povremena druženja na nekakvim balovima, zapravo je već u 19. stoljeću dobro prozrela osnove muško-ženskih odnosa. Za života je napisala samo šest romana, s time da su dva objavljena tek nakon njezine smrti.

Pravu slavu doživjela je nakon smrti, a za života je bila jedna od prvih žena spisateljica, odnosno, žena koje su mogle preživjeti samo od svog rada. Zanimljivo je i da za života nije objavljivala romane pod svojim imenom, već anonimno. Bilo je to zato što se posao spisateljice nije smatrao prikladnim zanimanjem za žene.

Virginia Woolf

Još jedna žena koja je neprikladno pisala bila je i Virginia Woolf. Ova engleska spisateljica smatra se jednim od najbitnijih modernih autora 20. stoljeća, a uz nju se veže i pojam struje svijesti kao tehnike. Njezina djela svakako nisu za usputno čitanje na plaži nego zahtijevaju punu koncentraciju, ali moram priznati da je upravo njezin stil pisanja najviše utjecao na moj osobni razvoj. Ako dosad već nije bilo jasno.

Woolf je za života izdala nekoliko knjiga, a zajedno s mužem Leonardom osnovala je i izdavačku kuću Hogarth Press. Upravo je tako objavljivala velik dio svojih radova. Iako njezini romani nemaju puno dodirnih točaka, u kasnim sedamdesetima postali su predmet feminističkih studija te su prevedeni na više od 50 jezika.

Sve ove žene imaju jednu zajedničku crtu, a to je da su bile #nepobjedive. Bez obzira na izazove i prepreke koji su se našli pred njima, išle su protiv svake struje i borile se za ono u što su vjerovale. Upravo BIPA i danas podržava žene koje su #nepobjedive – žene koje su autentične i dosljedne sebi, unatoč očekivanjima koje društvo stavlja pred njih. One su se borile protiv stereotipa još stoljećima prije nas, a mi danas nastavljamo njihov put.